______________________________________________
Put Samoborske salame VII. – Francuska II.
Pomalo razočarani "uređenom Europom"
Kao da smo se počeli ponavljati. Umjesto Španjolske II, dogodila nam se Francuska II.
Krasnog subotnjeg jutra 16. listopada četrdesetak "šajbera" i nekih koji to još nisu, oboružani svime bez čega nikada ne kreću na put, odlučni kročiti u Europu koja tako uporno odbija doći k nama, čekalo je iza samoborskog kina svoj Samoborček, ovaj puta iznenađeni što po prvi puta kasni. Velik dio krute i tekuće "opreme" bio je još večer prije u garaži brižno spremljen u utrobu naše "krstarice".
A onda od svega ništa! Tek posjetom garaži nesporazum je riješen. Naši vozači i naš stari znanac, vodič Zoran Abramović, čekali su nas tamo, čudeći se što nas nema. Propust i nesporazum su riješeni i mi smo, sa značajnim zakašnjenjem od više od jednog sata, napokon, starim putem preko Slovenije, krenuli put Strasbourga.
Uvijek najduža etapa, duga više od 900 km, u pravilu ispadne najlakša. Putna groznica, ponovni susret svih "šajbera", opuštanje poslije dugih priprema i olakšanje poslije dugog iščekivanja te konačni pokret, obilno zaliven svime što je bilo pri ruci, kao da je to jedini dan puta, učinili su kilometre metrima. Brzo je nestala svaka pomisao na dug put koji predstoji, a kako se količina tekućina svih boja i okusa opasno smanjivala, tako su i za kotačima našeg autobusa ostajale Slovenija, Austrija, Njemačka i - eto nas u Francuskoj.
Večera, pa spavanje. Nitko nije ni pogledao niti zapitao koliko hotel ima zvjezdica, što je inače velika briga i neizostavno pitanje prilikom organizacije svakog puta. Sutradan obilazak grada, posjet Europskom centru, gdje je u Europski parlament 6. studenog 1996. primljena i Hrvatska. Slikanje pod našom zastavom, ponosni što smo i mi dio Europe, nastavili smo put prema Reimsu, glavnom gradu pokrajine Champagne.
Grad s oko 300.000 stanovnika ima katedralu gdje se u vjerskom suživotu zajedno mole i katolici i protestanti. Koliko različitih ponašanja! U nekim dijelovima svijeta desetljećima su to sukobljene strane koje se međusobno ubijaju, dok se ovdje, pod istim krovom, mirno mole svom Bogu.
Put prema Parizu prekinuli smo zaustavljanjem u malom, ali vrlo poznatom gradiću Epernay, gdje se nalazi Moet & Chandon, jedna od najvećih i svakako najpoznatija šampanjerija na svijetu. Njezin utemeljitelj, fratar don Perignon, sigurno nije postao poznat po svojim svjetovnim vrlinama, ali ga poštuju i slave svi ljubitelji i znalci dobre kapljice, kao što su ga cijenili Napoleon, Luis, Marija Antoaneta i cijeli francuski dvor.
Nastavak puta prema Parizu protekao je u znatiželji i zabrinutosti da će nas glavni grad Francuske dočekati uznemiren demonstracijama i neredima o kojima nas je obavještavala francuska TV, ali još više naša "mobitel služba" iz domovine. Scene na televiziji nisu bile nimalo umirujuće. Opskrbljeni punim tankom benzina "umarširali" smo hrabro u prijestolnicu i začuđujuće lako došli do svog odredišta - Hotela Gabriel.
A onda su uslijedila iznenađenja. Vodič, vozači i naš autobus "otplovili" su desetak i više kilometara dalje, izvan grada, što je u ovakvoj metropoli značajna udaljenost. Ponekad to znači i nekoliko sati vožnje. Sobe u koje smo se smjestili bile su pak tako skučene, da "pravi horvatski muži", kako je rekao Lojzek, u njima mogu boraviti samo u stojećem stavu. Jedan "pravi morlak", koji je upravo tih dana odlučio započeti s dijetom, krenuo je hrabro u osvajanje sanitarnih prostorija, ali je nakon dva dana uporne borbe morao odustati. Utjeha je bila to što smo u njima narednih dana najmanje boravili.
A u osvajanje Pariza krenuli smo po rasporedu: Montmartre, bazilika Sacre-Coeur, Moulin Rouge, Place Pigalle, Place Clichy, Sorbonne, Pantheon, katedrala Notre Dame, Georges Pompidou centar, Louvre, Elizejska polja, Slavoluk pobjede, Boulevard St. Michel... samo je dio onoga što smo vidjeli obilazeći ga. Nešto već ranije viđeno, a nešto novo, ostavljalo je malo vremena za odmor. Pariz je ipak čaroban grad.
Ali, gdje su ti neredi, te demonstracije, gdje gore ti automobili, što je s blokadom prometa zbog nestašice benzina, gdje se to širi smrad neuklonjenog smeća zbog štrajka komunalaca, blokade života Parižana koje su im nametnuli nezadovoljni sindikalaci?! Objašnjenje je uskoro stiglo. Prosvjedi moraju biti ranije najavljeni i sve precizno isplanirano. Najaviti se mora sve, od transparenata do mogućeg paljenja automobila, autoguma, i za to treba platiti. Po svakoj zapaljenoj autogumi 300 eura, a za automobil 700 eura.
Organizator demonstracija mora uplatiti iznos koji pokriva troškove angažiranja policije, vatrogasaca i komunalnih službi, jer na kraju netko sve to mora ponovno dovesti u red. Pored svega, demonstracije mogu biti održane samo na mjestima koja su za to određena i priređena. Sve što bi moglo stradati uklanja se, pa ako je neki moped parkiran i zavezan lancem, komunalci ga slikaju, prerežu lanac i odvezu, a vlasnik prilikom njegovog podizanja plaća naknadu za rad, zaštitu i čuvanje. Jedno od poznatijih takvih mjesta je i Place de la Bastille, gdje su upravo održane i neuspjele demonstracije. Zašto neuspjele? Pa zato što je sudjelovalo, po procjenama, "svega" 1,5 milijuna ljudi, što je "puno premalo", pa se predsjednik Sarkozy u vjestima obratio naciji i obavijestio demonstrante da ih Francuzi ne podržavaju u njihovim zahtjevima i da od svega neće biti ništa. Inače, benzina stvarno nije bilo na svakoj trećoj crpki i Francuzi su strpljivo čekali red bez imalo uzrujavanja ili su naprosto odustali od vožnje automobilom i ušli u metro. Ništa nije remetilo već ranije dogovorene manifestacije.
Upravo se u to vrijeme u Parizu održavao SIAL - međunarodna izložba prehrambene industrije i opreme, koju je dio "šajbera" posjetio, dok su se drugi penjali na Eiffelov toranj, lutali po Muzeju d'Orsay ili su plovili čarobnom Seinom. A onda je uslijedio zajednički posjet Versaillesu, prekrasnom pripariškom gradiću, sjedištu Luja XIV., "kralja sunca", gdje smo doživjeli svu farizejštinu Europe. Na jednoj od najpoznatijih francuskih i europskih tržnica sira, koja svake srijede okuplja najveće sirare iz Francuske i drugih susjednih zemalja, nigdje ni traga "obaveznim" vitrinama, frižiderima i svim tim bezvezarijama koje moraju imati naše kumice. Sir se kuša, "gleda rukama" i prodaje s klupa i pultova i, što je najvažnije, zajedno s drugom robom, od gljiva, povrća i voća te mesnim i ribljim proizvodima. I, kažu nam da se ne sjećaju da je ikada itko doživio neku neugodnost ili se otrovao. Toliko o propisima kojima nam Europa prijeti i nameće kao obavezne. Očito su obavezni samo za neznalice i one koji se ne znaju izboriti za svoje interese. Naš boravak zaključili smo tipičnom francuskom večerom u restoranu na Montmartru koju nam je priredio, a tko drugi, nego Prikin "zemljak" iz Bosne koji tu živi petnaestak godina.
Svakako ne smijemo zaboraviti na "avet šećera" koja je u našem autobusu bila stalno prisutna. "Cuker bojna" svako jutro zabrinuto je čekala, sada već sofisticiranog, Štefeka koji je marljivo mjerio šećer Perkanu i Priki. Nakon međusobnog informiranja o tome kako je kome noć "bacila" i poslije objave rezultata šećera, a taj nikako da se spusti ispod četrdesetke, naravno, za svu trojicu, "slatki dečki" bi odredili svoje dnevne aktivnosti i hranidbene potrebe koje su se i njima često činile znanstvenom fantastikom. Posebno je "discipliniran" bio Prika koji bi se naputaka dr. Štefeka držao barem još dva naredna sata, a onda u panici za vlastiti život posegnuo za prvom stvari koja je ličila na hranu. Perkan je u tome već bio veteran i dostojanstveno i autoritativno naručivao je kolače u paketu s kapućinom, obavezno s dva natrena, pokazujući da u potpunosti vlada situacijom.
Obzirom da smo bili lišeni našeg autobusa, a ponekad i vodiča, tih smo dana dosta hodali i iz razumljivih razloga ne uvijek najkraćim putem, koristili metro i trošili značajne količine kalorija. To je išlo u prilog "slatkim dečkima" pa su oni, u panici od iscrpljivanja, snagu nadoknađivali pozamašnim količinama hrane i pića. Bojazan da će mlađi dio ekipe teško podnijeti toliko hodanja bila je posve neopravdana, pa čak i kod novih putnika - uvijek uređene male šminkerice Ive i malog gurmana Borne.
Nakon Pariza, u kojem smo vidjeli sve što je trebalo vidjeti, krenuli smo prema Chamonixu, što je značilo da smo počeli s povratkom. Na putu smo se nakratko zaustavili u malom mjestašcu Mere, koje smo jedva našli, i posjetili farmu Yvet i Rogera Rabuata. Dio "šajbera" nije imao interesa za taj posjet, a mi koji smo ušli doživjeli smo jednu manufakturnu i dosta primitivnu proizvodnju pašteta od guščje jetre i još nekih nusproizvoda koji se većini nisu svidjeli, a neki su čak i otvoreno izražavali svoje gnušanje zbog mirisa koji su se tamo širili. Ja sam kao dobar predsjednik sve uljudno probao (jer, netko je morao!), izrazio skromne pohvale i poželio da guščja crijevca u želatini više nikada ne okusim. Usput, mislim da je sadržaj crijeva bio vrlo slabo ispražnjen, a i da su prilikom pranja dosta štedjeli na vodi. Funkcija predsjednika, eto, ponekad predviđa i "jedenje g.....".
Raspoloženje nam je malo popravio posjet Ženevi, šetnja po ne baš idealnom vremenu, i stalno "okapanje" s novom valutom, budući da tamo euro baš previše i "ne zarezuju". Svi smo na kraju završili na impresivno uređenoj gradskoj tržnici, gdje vezicu grincajga možete platiti kreditnom karticom.
Put do poznatog francuskog zimskog centra Chamonixa vodio je kroz tunel kojim smo se zapravo oprostili od Francuske. Smjestili smo se u Hotelu Mercure, koji je bio sušta suprotnost pretijesnom i higijenski upitnom Gabrielu. Lijepo smo se razbaškarili, iako je i tu bilo problema sa smještajem, jer ponovno nije bilo ništa po dogovoru. No, oko ponoći svi su ipak bili u svojim sobama, iako neki ne posve zadovoljni.
Naredni je dan bio dan opuštanja, previđen za posjet prekrasnom gradiću koji spava svoj "ljetni san" do početka sezone i najezde svjetske skijaške elite, te pripreme za povratak.
Tijekom večere u našem hotelu proslavili smo Vladekov rođendan, što na našim putovanjima već prelazi u tradiciju. Na početku puta častio nas je prekrasnim odojkom, a mi njega poklonom iz šampanjerije, pa i još pokojim šampanjcem koji smo bučno otvorili i odmah naišli na iznenađenje! Naime, bili smo kažnjeni plaćanjem za svaku otvorenu bocu! Baš ta "uređena Europa" nema razumijevanja za opuštanje i emocije. Siguran sam da bi kakvi hladni Skandinavci, uštogljeni Nijemci, konzervativni Englezi ili šlampavi Francuzi u takvim prilikama kod nas bili od domaćina počašćeni, a ne kažnjeni!
Povratak kao svaki povratak, dug i naporan, nikad stići...
Što reći o putu koji, generalno gledajući, nije ispunio naša očekivanja. Ono što je primarni interes svih "šajbera" i zbog čega lutamo Europom nismo ostvarili ni blizu. Niti jedna salamerija, niti jedna vinarija, dosta problema s organizacijom, a bilo je i opravdanog nezadovoljstva sa smještajem...
Jesmo li postali prezahtjevni ili se ipak radilo samo o propustima? Turistički je dio bio standardan, jer u Parizu je teško promašiti, a neke stvari koje smo uočili na ovom putu nekima od nas su razbile san koji smo imali o "velikoj, uređenoj, besprijekornoj i nedostižnoj Europi".
Dubravko Viduč