______________________________________________
Put Samoborske salame po Europi VII – Španjolska
Viva España! Viva salama!
Napokon Španjolska! Nakon dugo vremena, dva odlaganja, nekoliko promjena termina, mijenjanja vodenih, zračnih i cestovnih putova, mnogih peripetija, sumnji, dobivenih i izgubljenih oklada, konačno smo bili sa svojim koferima pred Samoborčekovim autobusom. U rano jutro 17. listopada trideset šest šajbera, "naoružanih" odlučnošću da osvoje zemlju Cristofora Kolumba onako kako je on osvojio Ameriku, krenulo je na desetodnevni put dug preko 6000 km.
Prvo odredište je Genova. Nakon cca 800 km vožnje, uz samo dva zaustavljanja, ali i uništavanja Skejinog odojka i dobrog samoborskog vina bez zaustavljanja, stigli smo u luku i počeli ukrcaj na brod koji je bio naš dom sljedeća 24 sata.
Za neke samo uobičajeno "presjedanje", a za neke avantura u nepoznato, nelagoda, jer svi baš i nisu ljubitelji vožnje po moru, i to još u kabini, noću. No, izbora baš i nije bilo, jer to nam je skratilo put do Barcelone za dan i pol. Hitro otkrivanje važnih punktova na brodu, kafića, šoping centra, TV sale i restorana, u kojem smo završili na večeri, brzo je potrošilo preostali dio dana. Tako je Grand Navi Veloci mirno klizio put Barcelone, a mi na njemu.
Jutro nas je dočekalo vedro i prohladno, a naši suputnici, uglavnom Arapi iz Maroka, kuda je brod plovio, činili su beskrajnu gužvu i neopisivu živost i buku, sve bez nekog posebnog razloga, što se nama činilo posve neobičnim.
Sredinom dana stigli smo u Barcelonu, ukrcali se u svoj autobus i krenuli u panoramsko razgledanje grada. Naš Ivek spretno je provlačio našu "pedesetdevetku" kroz prelijepi grad, da bi vidjeli Camp Nou Placa d Espanya, El Poble Espanol, Montjuic, Monument a Colom, Placa de Catalunya Catedrala de Santa Eularia i još štošta, a naš Boško bogatio nas je informacijama kako to samo on zna. Od svega viđenog ipak treba posebno izdvojiti religijsko i arhitektonsko čudo, katedralu La Sagrada Familija ili Sveta porodica. Remek djelo neprepoznatljiva stila arhitekt Antonio Gaudi započeo je 1882., gradio ga punih 40 godina, dok ga nije 1926. godine usmrtio tramvaj. Arhitektonsko čudo s 18 tornjeva još se i danas gradi i bit će gotovo tek, otprilike, za 20 godina. Mnoštvo posjetitelja jednako zaokuplja neobična građevina kao i razni artisti koji upotpunjavaju taj veseli kolorit, koji godišnje privuče gotovo 3 milijuna turista. Upravo su artisti bili najveća atrakcija za naše najmlađe šajbere - Veroniku, Luciju, i Natka.
Smještaj u hotel Tryp Apolo u samom srcu Barcelone, a onda vožnja do Španjolskog sela i večera u tipičnom španjolskom restoranu, u kojem je Vlasta Kodrić sve častila nezaobilaznom sangrijom zbog kašnjenja, za koje, usput rečeno, nije bila kriva ona nego on, koji, naravno, nikad nije kriv.
Doručak pa put Zaragoze, uz skretanje za mali živopisni gradić Vic gdje nas je čekalo iznenađenje. Na samom glavnom trgu, na kojem je i danas zemlja umjesto bilo kojeg suvremenog materijala, između prekrasnih građevina, među kojima se posebno ističu gradska uprava i zgrada trgovačke komore, između rustikalnog kafića i trgovine antikvitetima, smjestila se Casa Riera Ordeix sagrađena 1852. godine. Od tada se, iz generacije u generaciju, bave proizvodnjom salama koje su, po njihovom kazivanju, obišle cijeli svijet. Koristeći modernu tehnologiju zadržali su sve elemente tradicijske proizvodnje i danas prave izvrsnu salamu, a uz nju još samo pet proizvoda vrlo sličnih njoj, i od toga, koliko smo mogli vidjeti i čuti, jako dobro žive. Primio nas je čio sedamdesetogodišnjak finih manira, aristokratskog izgleda, šesta generacija u obitelji, koja će, kako je rekao, još dugo čuvati tradiciju proizvodnje salama. Poslije razgledavanja proizvodnje razmijenili smo poklone i punih ruku propagandnog materijala i ukusnih proizvoda nastavili put.
Novo skretanje s puta za Zaragozu vodilo nas je u Andoru, točnije u La Vellu, prijestolnicu kneževine i najveće mjesto s više od 20000 stanovnika. Blic obilazak grada sa znamenitom crkvom Esglesia Sant Roma De les Bons, a onda sloboda u gradu sa sjajem i elegancijom stare Europe, u kojem je danas sve podređeno kupovini: duty-free elektronika, foto aparati, mobiteli, motocikli, alkohol i cigarete pomalo su izgubili na svojoj interesantnosti nakon ulaska u Europu. No, navika mondenog svijeta da tu kupuje je ostala.
U Zaragozu smo stigli u večernjim satima i ponovno se smjestili u naš Tryp, ovoga puta Zaragoza. Sljedeće smo prijepodne potrošili na razgledanje grada, a onda se zaputili k našem novom odredištu. Putovanje kroz Aragon i Kastilju prekinuli smo posjetivši vinsko carstvo u vinariji Grandes Vinos Y Vinedos.
Dočekao nas je jedan od vodećih ljudi vinarije koja raspolaže s 9000 ha vlastitih vinograda, ali ima udružene velike proizvođače od kojih kupuje grožđe te tako godišnje proizvedu oko 30 milijuna litara vina, plasirajući na tržište više od 50 milijuna butelja diljem svijeta. Sve što smo vidjeli vrhunsko je - vinogradi, pogon prerade, punionica, podrumi, kušaonica, izložbeni prostor, a kad se tome doda vrhunski dizajn i ambalaža, onda nam nikako nije bilo jasno kako im se cijena butelje kreće od 2,5 do 4,5 EUR-a. Ljubazni Manolo, kako se zvao naš vodič-direktor, sve je razjasnio s tom brojkom od 50 milijuna butelja godišnje. Nakon dužeg obilaska i još dužeg zadržavanja u kušaonici dobili smo poklone - butelje crnog i bijelog vina. K tome smo i kupili pozamašnu količinu, jer su se naše rezerve opasno smanjile. Poklonili smo našem ljubaznom domaćinu našu Samoborku i teška srca, nakon nekoliko sati provedenih na mjestu za koje nismo mogli ni sanjati da postoji, uputili se put Madrida. Već u autobusu konstatirali smo da su protekla dva dana u Vicu i vinariji kraj Muela posve opravdali put u Španjolsku.
U kasno poslije podne stigli smo u naš treći Tryp, sada Cibeles, koji je smješten u samom centru Madrida. Odmah večera u tipičnom španjolskom tapasu, noćenje, a sutradan ponovno dan za uživanje u ljepotama Madrida. Na Plaza Major, Plaza de Cibeles, Trgu Kristofora Kolumba, Parku Retiro, Kraljevskoj Palači, Muzeju Prado i Muzeju nacional Reina Sifia razmahao se ponovo naš Boško. Obilazak smo završili na Plaza España, i druženjem s Miguelom de Cervantesom Saavedrom, vrlo poznatim i plodnim španjolskim piscem (imao je jedanaestero djece, op. a.) i njegovim legendarnim Don Quioteom i Sancho Pansom.
Usput smo posjetili i stadion Santiago Bernabeu, na kojem je upravo te večeri kraljevski klub Real igrao utakmicu protiv Milana. Već u ranim prijepodnevnim satima okupilo se mnoštvo navijača pristiglih iz drugih gradova, formirani u grupe koje su stvarale navijačku atmosferu, ali sve u granicama civilizacijskih normi. Bili su ukras grada i atrakcija koju je lijepo doživjeti. Umiješali smo se u masu, slikali, navijali i tako doživjeli bar mali dio te veličanstvene atmosfere. Jedino je naš Dario uspio nabaviti ulaznicu i prisustvovati utakmici koju je Real izgubio.
A onda dva dana za kulturu. Odlazak u Toledo, upravno sjedište pokrajine Castilla - la Mancha i grad čija je čitava povijesna jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Stoljećima je bio srce i duša španjolske Crkve i sjedište nadbiskupa primasa cijele Španjolske. Tu je živio i radio Domenikos Theotocopoulos, poznatiji kao El Greco, veliki španjolski slikar grčkog podrijetla. Posjet gotičkoj katedrali i Alcazaru ostavio nas je sve bez daha.
Privatni muzej u katedrali pokazao nam je svu raskoš i bogatstvo španjolske Crkve, jer vjerojatno nitko ne raspolaže tolikim brojem originalnih dijela vrhunskih umjetnika iz vremena renesanse do danas, osim poznatih svjetskih muzeja.
Na povratku planski posjet vinariji Osborne u mjestašcu Malpica de Tajo. Ako je ona u Muelu bila vrhunska, onda je ova svakako "kraj svijeta". Sve, ali baš sve, urađeno je planski, profesionalno i do kraja. Od prihvata do ispraćaja vode vas vrhunski ljudi koji su stručnjaci u svom poslu. Posve izmještena iz urbane sredine, sakrivena od očiju, udaljena 8 km od bilo kakve civilizacije, okružena samo vinogradima, priprema se za proslavu 200. godišnjice postojanja, koju će obilježiti 2010. godine. Obećali smo doći. Tu smo također doznali da svi oni ogromni bikovi podignuti uz ceste, aerodrome, na prilazima gradova, njih nekoliko tisuća razasutih po cijeloj Španjolskoj, nisu poziv na koridu nego zaštitni znak vinarije Osborn, koji španjolska država koristi u promotivne svrhe i za to plaća naknadu. Nakon napuštanja vinarije naše zalihe vina ozbiljno su porasle, a time i raspoloženje cijele družine.
Sljedeći dan vožnja do El Escoriala i posjet kompleksu samostana svetog Lovre s mauzolejem. Tu su pokopani svi španjolski vladari od 16. stoljeća do danas i mjesta ima još samo za roditelje kralja Juana Carlosa. Za njega i njegove nasljednike morat će biti pronađen novi smještaj. Uz bogatstvo i raskoš kraljevskih grobova vladao je savršen red među mrtvim članovima kraljevske obitelji, jer svatko je zauzimao svoje mjesto prema statusu u kraljevskoj hijerarhiji. Tako su i Bourboni i Habsburgovci, dvije loze koje stoljećima vladaju Španjolskom, pomirene u vječnosti samostanskog podzemlja.
Na povratku u Madrid misli su već pomalo počele letjeti doma. Dugo smo već na putu. Sutra put do Barcelone, šetnja La Ramblom, kava u podnožju Kolumbovog spomenika, pa ukrcaj na brod. Za očekivati je da se na ovako dugom putu dogodi nešto nepredviđeno, ma koliko put bio dugo planiran i dobro isplaniran. I to nas je dočekalo u Barceloni. Naš trajekt bio je na popravku i morali smo tražiti rezervnu varijantu. Našli smo je u novom prekrasnom brodu kompanije Grimaldi, koji je vozio na liniji Barcelona - Civitavecia, što nas je udaljilo od našeg Samobora gotovo dvjestotinjak kilometara. No, i to je bilo bolje nego čekati popravak broda do tko zna kada. Dvije duge vožnje, prvu morem, a drugu kopnom, podnijeli smo hrabro, naravno, uz pozamašne količine hrane i vina. U ranim jutarnjim satima u ponedjeljak, 26. listopada, stigli smo u Samobor.
Po ocjeni svih šajbera, ovo je svakako jedan od uspješnijih naših pothvata. Nismo obišli mnogo salamerija i vinarija , ali ono što smo vidjeli najbolje je do sada viđeno. Zato s nestrpljenjem očekujemo drugi dio puta u Španjolsku, na jug, u Andaluziju i sve do Gibraltara, pa čak i Tangera. Tek onda moći ćemo dati potpunu ocjenu što Španjolska znači u svijetu koji cijene gurmani. Jer, paella u Museo de hamon i Tortilla de patates to sigurno nisu..
Predsjednik Udruge Zlatna šajba:
dr.sc. Dubravko Viduč