______________________________________________
Put samoborske salame IV
Belgija - Nizozemska - Luxemburg
Trideset dva "šajbera", tri člana posade i Samoborčekov autobus krenuli su 6. listopada sa starog mjesta iza kina u Samoboru na svoje šesto putovanje po Europi. Ovoga puta cilj su bile tri "prave" europske zemlje, Belgija, Nizozemska i Luksemburg. Moramo priznati da smo poteškoća imali već pri određivanju destinacija, jer smo teško pronalazili mjesta s proizvođačima salama ili proizvoda sličnih njima. A i put nije bio tu baš "iza vugla", pa smo se dobro pripremili i opskrbili da nam "nedajbože" nečega ne uzmanjka.
I, vjerujte, nije!
Onako odmorni, puni elana i dobrog raspoloženja odmah prvog dana oborili smo rekord i prevalili više od 1100 kilometara, a da to nismo ni osjetili. Stigli smo u Köln i smjestili se u Ibisov hotel, čije smo hotele koristili na čitavom našem putu. Sutradan nas je čekao bogat turistički program, a kruna svega trebao je biti posjet kölnskoj katedrali, najvećem gotičkom sakralnom zdanju u Njemačkoj. Sva naša nastojanja da se domognemo centra Kölna ili bar približimo katedrali pa odšetamo do nje ostala su bez rezultata, jer je Köln bio jedan od mnogih svjetskih gradova koji je toga dana organizirao dobrotvornu trku u borbi protiv siromaštva i gladi. Naravno, revni su njemački organizatori svoj posao odrađivali poslovičnom preciznošću i za nas prolaza nije bilo. Tako smo pomalo razočarani napustili Njemačku i krenuli put Nizozemske.
Naš vodič Boško Mišković pokušao nam je nedoživljeno u katedrali dočarati riječima te smo tako brzo u njemu otkrili ogromno znanje i izvanredan pripovjedački dar, zbog čega je put do Amsterdama protekao u satu "sakralne povijesti" koji nam je držao vrhunski znalac. Namjerno ili slučajno, njegova priča dolaskom u Amsterdam nije bila dovršena pa smo mnogo interesantnih detalja iz povijesti zemalja koje smo posjetili čuli tijekom našeg putovanja.
Amsterdam, ili Venecija sjevera, dočekao nas je otvorenih vrata, kao uostalom sve mnogobrojne turiste iz cijeloga svijeta, posebno one iz Azije koje ćete susresti na svakom koraku, kao ni u jednom europskom gradu. A onda smo zaredali - stadion velikog Ajaxa, zavijen u tugu zbog ispadanja u Kupu UEFE od našega Dinama i zbog čega smo mi Hrvati imali poseban status, ali i veliko poštovanje prodavača u njihovom klupskom shopu, zatim Trg Dam, Kraljevska palača, Povijesni muzej, Begijnhof - tržnica cvijeća, Trg Munt, Muzej voštanih figura Madame Tussauds, gdje su posebno na svoje došle naše dame, jer ni jedna nije otišla iz njega bez zajedničke fotografije s Georgom Cloonyjem ili barem s Bradom Pittom, o čemu će sigurno za koju godinu svaka imati svoju "istinitu" priču. Tko zna, možda koji unuk i povjeruje.
A onda ono bez čega se iz Amsterdama ne može otići - vožnja kanalima i posjet četvrti crvenih svjetiljki. Krstarenje kanalima i rijekom Amstel omogućilo nam je da se upoznamo s bogatstvom arhitekture toga grada, da vidimo kuću Ane Frank, da spoznamo visoku cijenu zemlje kojom ova zemlja gospodari, da uočimo utjecaje dalekih kultura koje su donošene s njihovih osvajačkih prekomorskih pohoda, kao i sustavnost u provođenju svega što im u takvim uvjetima omogućava da se uklope u moderne trendove življenja. Kanali su građeni kada je Amsterdam imao četrdeset pet puta manje stanovnika nego danas, ali oni i danas udovoljavaju potrebama modernog života. Naravno, uz trajne napore koje vrijedni Nizozemci pedantno i neprekidno ulažu.
Dame su došle na svoje tek kad su ušle u svjetski poznatu brusionicu dijamanata Coster Diamonds. Naš veliki "morlak" Milinko vodio je svoju Miru i u Fatimu, i u Vatikan, i u Lourdes, ali nije uspio iskupiti grijehe onako kako ih je u tren sve iskupio u toj baroknoj građevini potrošivši "crni fond", zbog čega je bio neraspoložen sve do Waterlooa, kad je ustanovio da ima i većih gubitnika od njega.
Večer je bila rezervirana za četvrt crvenih svjetiljki, koja je priča za sebe. Prvi puta posjetio sam ju prije tridesetak godina, a onda još u nekoliko navrata i moram reći da su se baš tamo dogodile možda najveće promjene u Amsterdamu. Od slobodne "prodaje ljubavi" u ono vrijeme, prisutne makroe, slobodnu pogodbu i sve ostalo što ide uz to, danas je to "turistička industrija" u kojoj država kontrolira sve - od vremena trajanja ljubavi do cijena, pri čemu je cijena usluge jednaka za sve "dame" bez obzira na dob, izgled, boju, težinu i ostalo. Naravno da je i pored toga muški dio ekspedicije izražavao svoje zadovoljstvo, uz provokativne komentare na koje su supruge izražavale svoje nezadovoljstvo, pa čak i zgražanje, ali nas ipak nisu pustile same u pohode na užitke. Neki od nas su, kao naš vrli član Božek Franceković, pronašli i svoje "rođakinje", no Irena baš i nije imala razumijevanja za njegovo obnavljanje "rodbinskih" veza s čokoladnom dvadesetogodišnjakinjom, tako da će to naš Božek morati odgoditi možda i do ostavinske rasprave.
Trećeg dana napustili smo Amsterdam, uz obećanje da ćemo se ponovno nekada vidjeti, i stigli u Zaanse Schans, tipično ribarsko selo u kojem se nalaze najljepši primjerci očuvanih vjetrenjača. A onda redom: Volendam, romantična ribarska luka i omiljeno izletište s brojnim suvenirnicama i ribljim restoranima, zatim Edam, koloritni nizozemski gradić poznat po proizvodnji poznatog sira edamera. Tu nas je naš neprikosnoveni kralj salama Zdravko Runtas u jednoj pitoresknoj manufakturi uvjerio da zna praviti klompe, tradicionalno obuvalo starih Bura, a danas, naravno, nezaobilazni suvenir.
Utorak je bio rezerviran prvo za Den Haag, sjedište nizozemske Vlade, ali i ljetovalište Scheveningen, nama poznatije po zatvoru i kongresnom centru u kome se nalazi zgrada Suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Iz vjetrovitog i oblačnog Scheveningena ispratio nas je neugodan vjetar i sivo smeđi valovi Sjevernog mora, koji, iskreno govoreći, ničim nisu davali dojam poznatog ljetovališta.
Poslije podne smo proveli u Delftu, jednom od najslikovitijih nizozemskih gradića i središtu proizvodnje poznatog plavog porculana, a onda se uputili prema Rotterdamu, najvećoj europskoj luci. Poseban događaj bila je izvrsna kava s prekrasnim pogledom na grad s Euromatsa, atraktivnog tornja za koji treba imati hrabrosti popeti se, pa su neki "šajberi" ostali i bez kave i bez uživanja u panorami. Tu se dogodio i slučajan susret s našim čovjekom, porijeklom iz Like, kojeg smo zbog njegova napadnog obilaženja našeg autobusa najprije osumnjičili kao potencijalnog pljačkaša, da bi, utvrdivši kako je on zapravo predsjednik zavičajnog kluba Hrvata u Rotterdamu, uz ispriku s njim popili čašicu "našeg domačeg" i obdarili ga salamama i još koječim što nam se našlo pri ruci.
Put nas je sljedećeg dana vodio u Antwerpen, grad jednog od najvećih baroknih slikara Petera Paula Rubensa, gdje smo posjetili njegovu grobnu kapelu u crkvi sv. Jakova, ali isto tako jednu od najljepših gotičkih katedrala u Beneluxu.
Zadnji belgijski dan proveli smo u Bruxellesu, jednom od tri glavna grada ujedinjene Europe. Pokušali smo filmskom brzinom vidjeti što više, uz pažljivo slušanje teksta iz usta naše hodajuće enciklopedije, vodiča Boška. Naravno da su se opet hrabri popeli na nezaobilazni Atomium i, jednako kao svi prisutni pridošli sa svih pet kontinenata, pokupovali suvenire kao znak da smo i to doživjeli.
A onda smo tiho i bez zadržavanja prešli u treću zemlju preko granice koja kao da nikada nije ni postojala. Kao trag na te dane ostala je samo tabla s natpisom Luxemburg. U Leuvenu, gradu s najstarijim sveučilištem u Beneluxu, ali i bez konkurencije najljepšom gradskom vijećnicom u Europi, koja je sagrađena još u 15. st., uživali smo u poznatom pivu Stella Artois koje se proizvodi u još dobro očuvanoj, iako stoljetnoj pivovari.
U Luxemburgu, kneževini u kojoj se miješaju kulture i jezici, u kojoj je standard najviši u Europi i u kojoj njezin vladar hoda ulicom bez pratnje, zadržali smo se taman toliko da doživimo bogatu Europu.
I, to bi uglavnom bilo sve. Put nas je polako vodio preko Njemačke kroz usputni Heidelberg u naš Samobor, vođeni sigurnom rukom naših vozača Dražena i Damir.
A gdje su tu salame? Gdje su salamerije?
Nismo ih zaboravili, niti zaobišli, ali jedva da su vrijedne spomena.
Redom su to industrijski pogoni za preradu, visoke tehnologije i niske kvalitete proizvoda. Iza savršene organizacije proizvodnje iz "donešenog materijala", kriju se šablonski proizvodi bez "mašte" i posebnosti. Možda su nekada i proizvodili nešto spomena vrijedno, ali toga danas nema niti u tragovima. Susretljivi, uglavnom mladi majstori, spremno su nam pokazali sve što smo željeli. Uostalom, i nisu imali išta vrijedno skriti, ali su se isto tako iskreno divili našoj salami koju smo im s ponosom poklanjali.
Sve što proizvode jestivo je, ali nije za uživanje, pogotovo za one koji znaju što je delikatesa. Taj izraz stigao je nekada k nama iz Europe, ali ga, očito, Europa danas može koristiti za mali broj proizvoda koje nudi.
Tako smo na ovom putu bili obogaćeni znanjima o povijesti Europe, njezinim turističkim, kulturnim, političkim i drugim značajkama, ali posve uskraćeni za gurmanski doživljaj, koji svaki pa i prosječni turist može doživjeti dolaskom u Hrvatsku.
Komercijalizirana Europa "ubila" je izvornost, maštovitost i tradicionalnost koje tako ljubomorno čuvamo i njegujemo ugrađujući ih, eto, i u jednu salamu.
Zato je ona velika i neponovljiva.
Europa nas nije ostavila gladne, ali nam je uskratila uživanje u hrani.
Zato je i ovaj put, s prevaljenih gotovo 4000 km, a tijekom kojeg nismo vidjeli ništa što bi obogatilo naše znanje kad je salama u pitanju, bio izuzetno koristan, jer smo stekli spoznaju što imamo i što treba čuvati, ali i što ima Europa i čega se treba čuvati.
Pozdrav od "šajbera" - do novog susreta negdje u Europi.
Predsjednik Udruge Zlatna šajba:
dr.sc. Dubravko Viduč