______________________________________________
Put Samoborske salame II
FRANCUSKA
Udruga Zlatna šajba
U vrijeme kad su se zalihe salama zabrinjavajuće smanjile, kada je prošla natjecateljska groznica sa Salamijade, a započinju pripreme za novu sezonu, gastro meštri iz Udruge kreću na svoj tradicionalni put po Europi. Želja uvijek ista - posjetiti vinske ceste i što veći broj proizvođača suhomesnatih proizvoda što sličnijih našoj salami, a cilj uvijek drugi - nova europska zemlja, nova destinacija.
Odluka je ovoga puta pala na Francusku, točnije Provansu. Kratki dogovori sa Samoborčekom i krajem ljeta tridesetak članova udruge Zlatna šajba, na čelu sa simpatičnim vodičem Zoranom Abramovićem, krenulo je na put ka Azurnoj obali.
Dug put preko Slovenije pa potom Italije, gotovo da nije izmijenio duh Samobora koji je vladao u autobusu. Skejin odojak, otruševačke suhomesnate delicije, molvički sitni kolači, obilno zalijevani vinom s Jelenščaka, posve su ovladali putovima kojima je nekad davno hodio Napoleon u svom pohodu ka Samoboru.
I tako smo mi u dobrom raspoloženju, u predvečerje 4. rujna 2005. godine, stigli u Nicu, naše prvo odredište na Azurnoj obali. Smještanje u hotel, a onda brzo u noćni život francuske rivijere.
U narednih sedam dana nanizali smo Cannes, Arles, Aix en Provance, Avignon, Monte Carlo, Menton te Kneževinu Monaco. Vidjeli smo sva značajna mjesta, posjetili muzeje velikog Picassa, fontane koje je posjećivao Paul Cezanne, ušli u odaje papinske palače, razgledali kuću Nostradamusa, šetali arenom koja nije pulska, ali je prava, divili se crkvi Saintes-Maries, poneki se i okupali u ne baš tako “azurnom moru” kao što je naš plavi Jadran, okušali sreću na ruletu i za sve to ostavili značajnu svoticu EUR-a.
A ono zbog čega smo se i uputili na tako dalek put? Gdje su salamerije, a gdje čuvene francuske vinske ceste i vrhunska vina?
Prvo naše zaustavljanje bilo je u malom mjestu Draguignanu, u stvarno lijepo uređenom vinskom podrumu (Domaine Rabiega), gdje nam je simpatična gazdarica održala prezentaciju uz kušanje vina na kojoj bi joj mogao pozavidjeti svaki sveučilišni profesor s katedre za marketing. Sve se to ponovilo u St. Remy de Provance, pa Orgonu i Fontvieilleu. Stvarno su dojmljivi ti vinogradi čije se trsje probija kroz mješavinu gromada kamenja i oblutaka, a koje daje najcjenjenija vina za stolove kraljeva, šeika, državnika, a, eto, i ponekog Samoborca.
A onda vrhunac doživljaja!
Stigli smo i do prve salamerije. U okolici Aix en Provance, u malom Pertuisu, prvi puta smo se sreli s proizvođačem njihovih salama koje su po obliku i po nadjevu najsličnije našoj samoborskoj. Ali, samo slične, ni izdaleka iste. Dugo čekanje pripremanja prezentacije, malo informacija od vlasnice, skromno poznavanje proizvoda te degustacija iza koje je ostalo više od pola ponuđene količine na pladnjevima dokaz su skromnog gastronomskog užitka kojeg smo doživjeli u tom inače simpatičnom provansalskom gradiću.
Jednako su završila i naredna dva pokušaja, a treći nismo niti ostvarili, jer su kiše koje su poplavile dio Montpelliera, izazvale takovu paniku kod Francuza da su zatvorili sve lokalne i magistralne ceste, povukli se u kuće i nama Samoborcima ostavili Francusku na milost i nemilost. Jedva smo u jednom trgovačkom centru uspjeli “osvojiti” jedan kafić i do njega jednu trgovinu, čiji se vlasnici vjerojatno još i danas sjećaju čudnih veseljaka koji su iz njihovog straha napravili dobar promet i trgovinu.
Tako nam je ostalo da njihovo kobasičarsko umijeće testiramo na mnoštvu malih salamina, dužine petnaestak do dvadeset centimetara, rađenih uglavnom od mesa crnih bikova koje oni uzgajaju uglavnom za koridu koja je u ovom dijelu Francuske vrlo popularna. Ono što nas je posebno začudilo je mnoštvo muha koje mirno kruže i slijeću na te proizvode u delikatesnim trgovinama u kojima smo ih nalazili i zbog kojih se Francuzi niti najmanje nisu uzbuđivali.
Ako zanemarimo muhe, proizvod sam po sebi i nije tako loše kvalitete, no, ipak, daleko je to od naše “Samoborke”.
Svaki naš pokušaj da nekom novinom obogatimo svoje znanje i iskustvo koje smo stekli s našom salamom ostaje u okvirima saznanja da smo najbolji i da od nas bolje možemo napraviti samo mi sami.
Zato smo narezali zadnje zalihe Samoborske salame, otvorili posljednje butelje našeg “samoborskog”, zauzeli jedno parkiralište i istinski uživali u spoznaji da našoj “Samoborki” još uvijek nitko nije ni blizu.
Vraćajući se u naš Samobor ljubomorno smo čuvali kupljene salamice, kao poklon prijateljima - neka i oni probaju u čemu uživa Europa.
A mi smo zadovoljno razmišljali i pravili planove za neki novi pohod u Europu, u potrazi za onima od kojih bi mogli nešto naučiti ili možda da, u svojoj skromnosti, naprosto shvatimo da bi zapravo oni od nas trebali početi učiti.
Predsjednik Udruge Zlatna šajba:
dr.sc. Dubravko Viduč